Pages Navigation Menu

Jordanovac 110, Zagreb

Iz povijesti župe

Zagrebački nadbiskup i metropolit dr. Antun Bauer isusovcima je godine 1926. darovnicom poklonio zemljište na kojemu su po nacrtu ing. Jurja Denzlera izgradili Novicijat i Dom duhovnih vježbi. Uz Novicijat i Dom duhovnih vježbi, a od 1937.i Filozofskog instituta za obrazovanje mladih isusovaca, razvio se i pastoral okolnih vjernika u kapelici sv. Josipa koja je bila u podrumskom dijelu Kolegija Družbe Isusove na Jordanovcu. Ta kapelica je otvorena krajem kolovoza 1930. godine. Kako nigdje u blizini nije bilo izgrađene crkve, vjernici s Lašćine rado dolaze u kapelicu, mole se i obavljaju druge pobožnosti. Unatoč osnutku župe sv. Jeronima u Maksimiru godine 1935., vjernici i dalje dolaze k isusovcima na Jordanovac koji osnivaju kongregacije muževa i žena, mladića i djevojaka. Razvio se i jaki pjevački zbor. Zbog naglog doseljavanja stanovništva na ovo područje, gradnju novih kuća i stanova, kapelica je postala premalena za široki apostolski rad. Kako se još u blizini nalaze i tri bolnice, dvije osnovne škole s više od 1800 učenika, svima je bilo jasno da se na tom području mora otvoriti nova župa. Dekretom od 06. siječnja 1961. zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Šeper, ustanovio je župu Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu, koja je nastala otcjepljenjem dijelova župe sv. Petra, Sv. Ivana i sv. Jeronima. Otvorenje župe bilo je na blagdan sv. Obitelji 08. siječnja 1961. Za prvog upravitelja župe bio je postavljen p. Juraj Gusić. Kao župna crkva služila je kapelica sv. Josipa u podrumskom dijelu Kolegija DI. Samim otvorenjem župe, pastoralni prostor se nije povećao i prva je zadaća bila izgradnja nove crkve. Već u lipnju 1965. p. Ivan Dračko poduzima prve korake za gradnju nove crkve, koja će svoj dovršetak čekati točno 30 godina, do 1995.

Gradnja nove crkve na Jordanovcu

Velikim i naglim povećanjem stanovništva Lašćine i osnutkom nove župe Bezgrješnog Srca Marijina, pred isusovce se postavio kao prvi zadatak za ozbiljan pastoralni rad, gradnja nove crkve. Svi znamo da to nije bio ni malen ni jednostavan zadatak, jer njegovo ostvarenje nije ovisilo samo o isusovcima, o župljanima, nego prvenstveno o političkim strukturama. Tadašnji upravitelj župe p. Ivan Dračko u lipnju 1965. započinje mukotrpan postupak za dobivanje lokacijske i građevinske dozvole. Usmeno mu je bilo rečeno da će dozvola biti dobivena do jeseni 1965. Nakon bezbrojnih obilaženja raznih gradskih ustanova, od strane p. Dračka i njegovih nasljednika, i natječaja za izradu idejnog nacrta, Grad daje zeleno svjetlo za izradu projektne dokumentacije.

Izvedbeni nacrt izradili su akademik Ante Vulin i njegova supruga Vlasta, uz veliki napor da zadovolje sve primjedbe mjerodavnih ljudi iz općine Maksimir, koji su prvotnu zamisao i plan temeljito osakatili i umanjili. Mnogo su nam obećavali, a malo ili gotovo ništa dali. Konačno su krajem 1989. svi papiri i dozvole bili pribavljeni, ali do gradnje nije došlo. Zašto? Za samu dozvolu u ime pripreme zemljišta i rente Gradu trebalo je platiti 3,617.130 DEM ili 2,100.000 USD. To jednostavno nismo mogli, niti htjeli platiti.

Nakon pada socijalističke vladavine nova nam je hrvatska vlast dala slobodne ruke. Gotove i plaćene izvedbene nacrte i ostalu dokumentaciju više nismo mogli upotrijebiti jer su bili neprikladni i nezadovoljavajući. Pristupilo se izradi novih nacrta i pribavljena je ostala dokumentacija. Nakon raspisivanja natječaja za izvođača, posao je dobila «Novogradnja d.d.». Konačno, 28. veljače 1994. započeli su radovi na izgradnji crkve uz nadzor «Statičkog projektnog ureda G+F». Kompletnu dokumentaciju i nadzor radova sa strane Družbe Isusove imao je p. Radojko Karaman. Blagoslov temelja nove crkve obavio je zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić 12. svibnja 1994. Radovi su dobro napredovali i već na Badnjak iste godine slavljena je prva Polnoćka u još nedovršenoj crkvi. U pod crkve ugrađujemo centralno grijanje i time dobivamo potreban preduvjet za njezino otvorenje. Cijeli objekt ima 2.722 m korisnog prostora, od čega na samu crkvu otpada 931 m sa ulazom i kapelicom. Oko 75% sredstava za izgradnju crkve i pastoralnog centra prikupila je Hrvatska pokrajina Družbe Isusove, dok se oko 25 % sredstava sakupilo od vjernika ove župe.

Dana 1. listopada 1995. novu je crkvu otvorio provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Franjo Pšeničnjak i od tada se u njoj održavaju redovita euharistijska slavlja i druge pastoralne i liturgijske aktivnosti.

Uređenje i dovršenje nove crkve

Ulaskom i preseljenjem u novoizgrađenu crkvu koja je izgledala kao zemlja na početku stvaranja: «pusta i prazna», malo pomalo uređujemo njezinu unutrašnjost. Zbog pomanjkanja novca unutrašnje se uređenje crkve nastavlja tijekom sljedećih godina. Malo – pomalo u skladu s našim financijskim mogućnostima, rješavanjem dugova i kredita, crkva se popunjavala crkvenim namještajem. Najprije onim iz naše stare crkve, zatim djelomično posuđenim klupama iz druge crkve, te starim ali vrlo lijepim nabavljenim klupama iz Austrije, koje smo popravili, uredili, i danas nam izvrsno služe. Sanjali smo novom i konačnom uređenju crkve. Izredali su se mnogi umjetnici i arhitekti, i svima je bio pretežak zadatak dati zadovoljavajući oblik svetišta i njezina uređenja. Na koncu smo odlučili da se sama arhitektura neće mijenjati i da će njezin oblik biti kao i sada, samo ćemo u svetište postaviti jedan veliki mozaik. Zidove smo obložili panel pločama i na njih postavili križni put. Križni put u reljefnom obliku, od terakota, djelo je akademskog kipara, gosp. Slavena Miličevića. Idejni projekt za oltar, ambon, tabernakul, krstionicu, sjedalice i škropionice dao je akademik Ante Vulin a sve je izrađeno od skupocjenog Kararskog mramora «Statuario» u klesarskoj radionici – ateljeu gosp. Ivana Nestića. Pozlatu svetohraništa i križeve na stupovima izradio je gosp. Davor Horvat. Ozvučenje crkve djelo je ing. gosp. Ante Jergovića. Četiri crkvena zvona izlivena su u ljevaonici «Grassmayr» u Innsbrucku, dok je satove na tornju izradio i postavio gosp. Ivan Bosilj. U svetište crkve će doći još veliki mozaik što ga je projektirao i izrađuje akademski kipar brat Zdenko Vidović DI, a u planu su i nove orgulje. Razumije se da je sve to skupo. Možda će neki reći i da je sve to preluksuzno. Vjernik dobro zna i svjestan je da za Gospodina i njegovu Majku treba biti sve najljepše. Zahvalni smo vam za svaki dar i prilog, a onima pak koji su nešto više darovali Gospodin neće zaboraviti dati obilnu plaću, te pozivamo i druge da im se pridruže, jer bez vaših darova svega toga ne bi bilo. Kao što se mi divimo i čudimo našim precima koji su stvarali prekrasne crkve u ondašnjem stilu, tako će se i naši potomci diviti onome što ćemo mi stvoriti danas i ostaviti njima na poklon za sutra.

Planovi za budućnost

Već je više puta spomenuto da u svetište crkve planiramo postaviti veliki mozaik koji je projektirao i izrađuje časni brat Zdenko Vidović DI, akademski kipar. Za mozaik je nabavljeno mnogo najraznolikijih vrsta kamenja, ali još ih treba puno nabaviti. Njegova izrada je u tijeku. To je dug i naporan posao i zato se njegovo ostvarenje u cijelosti ne može tako skoro očekivati.

Kao izvođača i graditelja novih orgulja izabrali smo «Orgelbau Eisenbarth GMBH» iz Passaua u Njemačkoj. Svečana kolaudacija (blagoslov novih orgulja) održana je 30. svibnja 2009. godine. Od tada u našoj crkvi održava se niz nedjeljnih koncerata ali i cjelovečernjih recitali. Od srca smo zahvalni na svakom prilogu i donaciji, jer bez njih je nemoguće ostvariti tako veliki i skup projekt. Razumije se da u crkvi još ima nedovršenih stvari, a to su vitraji na prozorima u crkvi, prije svega na velikom prozoru na koru. Ti projekti moraju malo pričekati dok ne budu ostvareni oni već započeti: mozaik i orgulje.